Poznati etnolog i zaljubljenik u tradiciju Tibor Martan napisao je tekst o uskrsnim običajima Madžareva i okolice. Što se pripremalo za jelo, kome se i zašto darivalo uskrsno jaje i kakvu legendu o Isusovom raspeću pamte stanovnici Madžareva, pročitajte u prilogu.
“Uskrsni običaji započinju s Cvjetnicom. Grančice drijenka, puškicu, meklicu, drenčicu, blagoslovljenu u crkvi, zaticalo se za strehu kao zaštitu od groma. Za nevremena grančice se palilo ili bacalo u vatru. U Velikom tjednu pripremalo se za nadolazeći blagdan: uređivala se kuća i okućnica, pripremala hrana i pisanice, najpoznatija uskrsna tradicija. Jaja se kuhalo s crvenim-krep papirom, s ljuskama luka, a na obojena jaja ukras se nanosio voskom ili struganjem. Uskrsno jaje darivano je kao izraz sklonosti i prijateljstva. Djevojke su na Uskrs darivale mladiće pisanicama.
Na Veliki četvrtak u podne prestajao je svaki rad na zemlji, vjerovalo se kako nije dobro prevračati zemlju dok će u nju uskoro biti položeno Isusovo tijelo. Veliki petak bio je strogo posni dan. Mladići i djevojke sudjelovali su toga dana u čuvanju Božjeg groba od šest sati ujutro do šest sati navečer. Uz grob je klečalo osam djevojaka i četiri mladića, sa svake strane Božjeg groba po dva. Djevojke su bile odjevene u bjelinu, bijelu narodnu nošnju, a mladići su bili odjeveni kao vojnici sa sabljama. Mladići i djevojke izmjenjivali su se svakog sata.
Ujutro na Veliku subotu bio je blagoslov vatre. Sveti ogen donosio se kući pomoću gube. Pripaljenom gubom nakadilo se kuću i upalilo vatru na ognjištu. Gubu se nastojalo što prije donijeti kući zbog vjerovanja kako će onaj tko je prije donese kući, prije završiti okopavanje kukuruza. Neizgorenu gubu čuvalo se i ponovno palilo kada se njenim dimom željelo nakaditi bolesni zub ili smiriti glavobolju. Čuvanje Božjeg groba na Veliku subotu završavalo je u četiri sata popodne zdignjem Isusa iz groba i procesijom oko crkve Sv. Jurja i Sv. Vida. Na Veliku subotu prvi put se jelo tek navečer, poslije pojavljivanja prve zvijezde na nebu. Navečer je mladež u čast Isusova uskrsnuća palila uskrsne vatre, vuzmenku ili vuzmenjak.
Post je završavao blagoslovom jela na Uskrs, Vuzem, i njegovim blagovanjem u krugu obitelji. Na blagoslov se odnosilo šunku, jaja, sol, luk i zdiganjke s nadjevom od oraha, maka, rogača, sira ili domaćeg pekmeza od šljiva. Svaki član obitelji morao se založiti blagoslovljenom hranom. Mrvice i ostatke hrane se spaljivalo.
Na Uskrsni ponedjeljak, Vuzmeni pondelek, djevojke su nastojale za odlazak na misu obući nešto novo kako bi se svidjele mladićima iz susjednih župa koji su toga dana dolazili na podnevnu misu.
Usmena predaja Madžareva pamti i zanimljivu legendu o raspeću Isusa na drvo križa pod nazivom „Zakaj Isus na križu ima zabitu nogu prek noge?“ Ovu legendu kazivala je Marija (Mariška) Turković r. Petrinjak svakog Velikog petka članovima svoje obitelji.
„Gda su Židovi šteli zabiti Isusa na križ došla je prasica. Rovala je po zemle i zakopala Židovima čavle. Začas je došla kokoš. Ona je razgrebala zemlu i skopala tri čavle. Židovi su onda zabili Isusu ruke, a kak im jen čavel falil za noge deli su mu nogu prek noge i tak ih zabili na križ. Isus je na to rekel da bu kokoš teže znesla jeno jajce nek’ prasica okotila deset prascov.“” – navodi u svome tekstu etnolog Tibor Martan.
Foto: FB Tibor Martan
