Uz najveći kršćanski blagdan, Uskrs varaždinski biskup Bože Radoš vjernicima je uputio uskrsnu poruku.
Prenosimo je u cijelosti:
“Draga braćo i sestre,
Uskrs je put iz tame u svjetlo. Podizanjem mraka i dolaskom zore na vidjelo izlazi ono što je tama pokrivala. U slici noći i zore naziremo poruku i smisao Uskrsa. U tami Velikoga petka ostao je križ i grob. Tama ih je obuzela, osvojila kao ratnik svoj plijen. No, tama nad njima u uskrsnoj zori gubi moć i oni prerastaju u svjetlo – svjetiljke nade za Isusove učenike kroz svu povijest. Kristov križ i Njegov prazan grob svjetionici su naše vjere i neodvojivi su od poruke Uskrsa.
Uskrsna poruka se rađa u riječi, pogledu, blizini i susretu s Učiteljem koji izlazi iz tame smrti i ulazi u svjetlost života. U danima Uskrsa prebiremo Isusove riječi, hvatamo mu pogled i ton glasa. Želimo osjetiti toplinu njegova pogleda, čuti blagost njegovoga glasa. U ovoj poruci želim s vama napraviti jedan mali, prvi korak.
Vjerujemo da je prvi pogled, prva riječ, prvo zapažanje jako važno. Prvo što Isus vidi nakon uskrsnuća su suze – uplakano lice Marije iz Magdale. Njeno uplakano lice bilo je zadnje što je Raspeti vidio – žena koja plače pod križem za raspetim Prijateljem. Upoznavanje s ovim Učiteljem bilo je u suzama. Isusa je upoznala kao posebnog prijatelja koji ne gleda na grijeh, nego na ljudsku bol, na njegovo trpljenje – gleda na ljudske suze. Miješale su se u njenom životu suze žalosti, grijeha i kajanja s toplim suzama ljubavi i radosti. Ova bi žena mogla ispričati svoj život polazeći od događaja kada je plakala. Bili su to događaji vezani uz Isusa. Istina je da bi svatko od nas mogao svoj život ispričati po suzama – trenucima i događajima kada je plakao. Bilo da su bili događaji boli, žalosti ili radosti i sreće. Samo suze govore istinu o najdubljim našim osjećajima. Možda je ova žena suzama Isusu oprala noge, cjelivala ih. Suze se bile govor njezine ljubavi. I sada, ovaj čovjek koga još ne poznaje, najprije što vidi su njezine suze. Došao je u ‘dolinu suza’ da obriše svaku suzu s naših očiju. Suze su bile motiv njegovoga silaska među nas. Vidio je svoju uplakanu djecu, njihovu bol i zato ih briše. Kao što i mi, kad vidimo dijete koje plače uvijek priđemo i pitamo: „Što plačeš?“, u želji da mu zaustavimo suze. S pažnjom Isus prilazi ovom djetetu, Mariji Magdaleni, i pita: „Ženo, što plačeš?“ Magdalena je slika svakog Isusovog brata i sestre koji plače. Svakoga Isus pojedinačno pita: „Što plačeš?“. Mariju je poveo u dubinu njezinoga bića, bacio je pitanje (‘udicu’) u njezinu intimu, htio je izvući najdublju njezinu čežnju, njenu želju za srećom, želju za životom, želju za ljubavlju.
Ova žena još je ostala u tami Velikoga petka, još vidi samo križ i grob. Ali križ se preobrazio, grob se otvorio i grob je ostao prazan.
Draga braćo i sestre, Marija Magdalena pozvana je da ima pogled na križ koji je prazan, na grob koji je prazan, na grob koji ne nosi smrt, nego govori o životu. Uskrsli želi u njoj izoštriti taj pogled.
Put prema Uskrsu u sebi nosi pitanja. To je pedagogija koju Isus primjenjuje za svakoga svoga učenika. Tako će upitati učenike koji bježe iz Jeruzalema u Emaus: „Što to raspravljate? O čemu raspravljate tako žučno? Pitat će ih što se to stvarno dogodilo u Jeruzalemu, razumiju li što se dogodilo onog petka u Jeruzalemu. Pitat će i one koji su okupljeni u dvorani Posljednje večere: „Zašto ste uplašeni?“ Upitat će ih: „Zašto vam sumnje obuzimaju srce?“ Pitat će na obali: „Dječice, imate li što za prismok?“ Vodit će ih dalje do konačnog pitanja, koje postavlja Petru i svima nama: „Voliš li me?“
Draga braćo i sestre, volio bih da kroz ove dane uzmemo riječ Božju i da podvučeno sva ona pitanja koja Isus postavlja svojim učenicima nakon uskrsnuća. Vjerujem da se u tim pitanjima nalazi i ono ključno pitanje koje želi nama postaviti. Želi baciti udicu duboko u naše biće, izvući ono što je najdublja naša čežnja, čežnja za ljubavlju koja ne umire, čežnja za životom koji je vječan, čežnja za srećom koja je potpuna, ne tek jedno zadovoljstvo.
Draga braćo i sestre,
mi smo na putu. Uskrs je put iz tame u svjetlo. Vodi ga uvijek Isusovo pitanje koje postavlja nama i s nama želi doći do odgovora. Dok Isus postavlja pitanje – upitnik, želi da se u nama rodi odgovor – uskličnik. Uskrs je put od upitnika do uskličnika: Isus je živ, ja sam ga susreo!
Želim svakome od vas da doživite, izreknete, dušom, srcem, životom upravo to: Isus je uskrsnuo!
Sretan i blagoslovljen Uskrs!” – navodi se u uskrsnoj poruci varaždinskog biskupa Bože Radoša.
