Sinoć je u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Metel Ožegović” u Varaždinu održana svečanost dodjele 23. književne nagrade “Katarina Patačić” Varaždinskog književnog društva za najbolju knjigu na kajkavskom narječju objavljenu 2022. godine. Na natječaj je pristiglo pet knjiga i to: Aleksandar Horvat „Meni je v Ludbregu lepo“, Jasminka Mesarić „Otpri obloke“, Davor Grgurić „Hiša za mrtve riči“, Snežana Liber „Bakine i djedove životinje na selu (dječja slikovnica)“, te Nevenka Buković „Moje senje“. O radovima je ove godine odlučivalo tročlano povjerenstvo u sastavu Ernest Fišer, Tomislav Ribić i Darko Foder. Jednoglasno je odlučeno da se nagrada ove godine dodijeli Aleksandru Horvatu iz Ludbrega za knjigu „Meni je v Ludbregu lepo“.
U programu su sudjelovali ravnatelj knjižnice Mario Šoštarić, Mirjana Pospiš u glazbenom dijelu, Darko Foder koji je dao osvrt na život i djelo Katarine Patačić, Ernest Fišer proglasio je dobitnika nagrade i dao kratak osvrt na njegovo stvaralaštvo, Tomislav Ribić je dao obrazloženje dodjele Književne nagrade „Katarina Patačić” koje dajemo u nastavku u cijelosti.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE KATARINA PATAĆIĆ 2023.
Aleksandar Horvat – Meni je v Ludbregu lepo
U knjizi kajkavskih kolumni Aleksandra Horvata Meni je v Ludbregu lepo uranjamo polako u autorov svijet kroz tri glavne cjeline knjige: „Prešlosti, momenti i sentimenti“, „Ljudi, betegi i šumenje v glavi“ i „ Grad, spelancije i habanje cipeli“. Riječ je o zbirci od trideset i šest kajkavskih kolumni iz Ludbreških novima u razdoblju 2018. – 2020. i pet originalnih autorovih kajkavskih pjesama.
Knjiga je prožeta sentimentom i kerstnerovskim humorom pogotovo u dobro posloženom Gruntovečkom horoskopu. Pojedini odlomci kolumni male su pjesme u prozi. Autor vješto balansirajući stapa liričnosti i stvarnosti a ugođaju odlično doprinose fotografije Miroslava Vađuneca koje ipak kad se pogled s riječi pomiče na sliku ne kradu riječ. Nema tu velikog fraziranja, velikih riječi i pohvala kao u prigodnim monografijama jer govoreći o ovoj knjizi mora se napomenuti da je monografskog karaktera ali atipična za slična izdanja, članci teku mirno i tiho poput rijeke kojoj je izvor autorovo srce.
Članci su ujedno i memoarska proza, kratke priče. U članku o proštenju oživljava staro proštenje životopisnim likovima i uvlači nas filmskim kadrovima u radnju. Mi, kao čitaoci, hodamo po proštenju.
„Bara je pripravila rogožara, vu njem je bila opletena dvolitrenka, bilo je suhoga špeka i par suhih klobasi, dva tri paradajza, zadnji z vrta, več malo mefki, dva tri friško pobrani debeli luki, a tu su bile i prgice, na po suhe i malo šarf…. „ („Proščenje u Ludbregu“)
Dirljive su i upečatljive reminiscencije djetinjstva i početka doba gastarbajtera s prvim razlikama među djecom domaćih radnika i gastarbajtera.
Etide o starim kućama, djetinjstvu, mladosti odnose se na sve gradove, na sva naša gubljenja identiteta i slika je današnjice, poruka je za sutra. Polazeći od mesta v centru sveta u članku Svet bu postal autor zagovara na povratak u blaženo stanje divljine što je tolstojevski pristup; osjeća se prolaznost vremena: umiru stare kuće koje u tim slikama su živa bića, ruke jednog grada. Kuće su napuštene, prazne a na njima stoje papiri – PRODAJE SE! Drač po dvorištima napuštenih kuća doseže visinu čovjeka pa nas ne čudi zaključak teksta „Dok jemput ne bude nas ljudi – svet bu ipak postal šuma“. Autor u toj etidi kreće od lokalnog i završava globalnom porukom.
Autor zna vješto ispričati priču. Knjiga je autorov san o Ludbregu. Nema tu suhoparnosti, ne navode se automatski nabrojani geografski, povijesni, demografski podaci. U knjizi teče život. U priči istražujemo Grad za sva vremena, njegove krošnje, proštenja, kroz njega vlakovi prolaze i odlaze, razvoze đake, ljude. Ljudi dolaze, prolaze, odlaze ali uvijek se vraćaju.
Lucidno, duhovito, s ljubavlju sročena pjesnička je to oda gradu. Svako poglavlje ispisano je s ljubavlju, humorom. Svaki uvodnik mala je pjesma u prozi. Uz lirski intonirane tekstove iskre se pjesme autora, odmjereni i vješti stihovi pravog pjesnika koji su utonuli u suptilne rime.
Grad i ljudi su vječni san ljepote života. Autor je vješto izbjegao sve zamke banalnosti i uvukao nas u svoje priče.
Knjiga je važan doprinos očuvanju i promicanju ludbreškog kajkavskog govora koji je dio bogatstva hrvatske jezične raznolikosti i to u svom najboljem izdanju, odraz je maštovitosti, vještine pisanja na kajkavskom jeziku. Rečenice teku prirodno. Ritam je odlično posložen, a u slikama nije banalan i predvidljiv, te izgrađuje svoj svijet i svoj Ludbreg. Autor je duhovit kroničar svoga malog mista. Autentičan s dodatkom ne cimeta već poetičnosti.
Aleksandar Horvat je i pjesnik a ne samo komentator, prolaznik kroz grad; njegovo oko vidi svijet koji je nestao i koji dolazi; on nosi i pohranjuje sjećanja koja će ostati u toj škrinjici za budućnost. Knjiga kao mješavina memoarske proze, štikleca, poetskih kolumni koje se sastoje iz nizova odlomaka koje su ponekad i impresivne pjesme u prozi, velikih slika prožetih vlastitim proživljavanjima u kojima autor ne baca sebe u prvi plan već je u prvom planu čovjek, običaji i „ grad v sredini sveta“. Sve to čini ovu knjigu najboljom u ovogodišnjoj konkurenciji za nagradu Katarina Patačić.
Dobitnik nagrade, Aleksandar Horvat, pročitao je nekoliko svojih radova iz knjige, nakon čega su mu dodijeljene nagrade.
Ernest Fišer dodijelio mu je nagradu u ime Ogranka Matice hrvatske Varaždin, a Tomislav Ribić nagradu u ime Varaždinskog književnog društva.
Na kraju se svima obratila vrsna književnica i recenzentica Horvatove knjige Božica Jelušić.
